Da mi netko sutra da taj čarobni napitak koji me odjednom čini hrabrom, onom koja se baca u izazove, izlazi iz zone ugode...sada, kada pogledam koje sve situacije sam prolazila kada sam ODLUČILA da mi je dosta mojih izgovora, ne bih ga popila.Znaš zašto ga ne bih popila?Jer bih time napitkom propustila sva iskustva, iskusila senzacije u svome tijelu, vidjela kako je to osjetiti i preživjeti i shvatiti da ja mogu preživjeti i osjećaje i situacije i osobe.Propustila bih lekcije koje su proizašle mojim vlastitim koračanjem.I da, možda mi treba duže jer nemam taj čarobni napitak i/ili jer još uvijek vučem neke obrasce kojima se izbjegavam pogledati u oči. Ali that's fine. Doći će i oni na red.I sada znam da neću i ne trebam biti spremna da se suočim s njima. Niti više čekam da mi prekipi.Već s ono malo nelagode idem u akciju. I ne želim si čarobni napitak.Samo si kažem ''Daj mi snage'', pogledam u nebo, zatvorim oči, udahnem-izdahnem i kažem si da mogu. Da je ovo ono što trebam osjetiti i da učim.

Danas si premršav. Sutra ćeš imati previše kg. Pa će opet biti u trendu mišićav izgled. Pa će doći u trend ‘’razmak između nogu’’. Sad je u trendu plava, sad crna kosa. Pa kovrčavo, pa ravno, pa sivo, pa crveno. Provjeri da se ne vidi koja bora na fotki. Ili strija. Ili celulit. A ne, sad se fotkaj ‘’full real’’.Dolazit će i odlaziti trendovi.Ti ćeš se prilagođavati, slušati, ponašati, UMORITI.Nikad dovoljno _______ (dovrši).Sa svojih 16 godina i ja sam ‘’podlegla’’ trendovima. Ja sam mislila da trebam biti čim manja da bih bila čim poželjnija. No bivajući sve manja, sve više sam se željela sakriti. Jer sam i tako ‘’mala’’ počela privlačiti pažnju.A nisam je u konačnici željela.Mrzila sam svoje tijelo. Mrzila sam svoj izgled. Zalijevala ga alkoholom i bilo je kao normalno - u tinejdžerskim si godinama, ‘’u fazi si’’.Nije bilo normalno. To je bio moj način da me netko čuje. Da me netko vidi. Da netko shvati da nešto nije u redu.Vikala sam iznutra, no nitko nije čuo.A kad sam progovarala, nasmijala bih se i rekla: ‘’Dobro je.’’Nisam znala tražiti pomoć. Bila sam toliko ranjiva, ali sam stavila jedan super štit - preko kojeg nikome nisam dala da me zapravo vidi. Da zapravo vidi da nisam u redu. Da patim. Da mi je teško. Da ovo nije faza. Da ovo nije još jedno tinejdžersko ludilo ili privlačenje pažnje.U svemu tome - nisam znala da stvarno postoji osoba koja mi može pomoći. Da postoje besplatne pomoći, udruge koje me mogu usmjeriti. Jer ja nisam vjerovala nikome. Jer sam navukla štit i zavukla se u svoju kukuljicu. Kao kornjača. 🙂I onda se dogodila prekretnica. Kada me tijelo ‘’izdalo’’ i reklo da ne može više tako. I ja sam shvatila da ne mogu više tako. U toj situaciji netko je uspio ‘’vidjeti’’ da ja nisam dobro. I dao mi ultimatum.Što mi je i trebalo.Prestrašila sam se. Prestrašila sam se da se neću moći baviti stvarima koje su mi važne, u kojima uživam i koje uistinu volim raditi samo zato jer sam slaba, jer moje tijelo nema energije, jer ga iscrpljujem, i u konačnici, jer mrzim samu sebe.

Ove godine odlučila sam otrčati trail od 42 km i 2200 visinske razlike. Najveći fizički izazov do sada. Ali ne vidim ovo samo kao fizički izazov već i onaj mentalni - jer me već sada testira na toliko nivoa.

Za razliku od svih prošlih godina, prosinac 2025. i siječanj ove godine posvetila sam više nego ikad razmišljanju o svojim akcijama, potezima, iskustvima, osjećajima unazad godinu dana, ali i unazad par godina. Listala sam albume, dnevnike, fotografije na laptopu, poruke, sve. I ono što je možda najviše dominiralo jesu MISLI. Nimalo čudno jer na dan imamo i preko 70 tisuća misli, no ono što sam ja shvatila iz svojih zapisa jest da sam u tim mislima PREDUGO ostajala.

Ovaj tjedan odlučila sam sebi postaviti novi izazov.Izazovno mi je održavati i otići na trening na boulder jer osjećam otpor i neugodu. Ponajprije je vezano uz ‘’ljude’’ i što će tko reći i vodim razne razgovore u svojoj glavi - od toga tko će sve biti tamo i slično. I dok ja na kognitivnoj razini vidim koliko je to iracionalno, mojem tijelu i glavi je nepoznat osjećaj osjećati se ‘’sigurno’’ u tome. Pa se opirem. Svaki put nađem razlog da ne odem na trening, da ga preskočim, da ‘’zakasnim’’, da smislim novi izgovor. I kao većina stvari koje su nam važne, a istovremeno nelagodne, dojade nam naši vlastiti izgovori. I ono što ja radim u trenutku jest da samu sebe onako ‘’upiknem’’ i izazovem.