Danas si premršav. Sutra ćeš imati previše kg. Pa će opet biti u trendu mišićav izgled. Pa će doći u trend ‘’razmak između nogu’’. Sad je u trendu plava, sad crna kosa. Pa kovrčavo, pa ravno, pa sivo, pa crveno. Provjeri da se ne vidi koja bora na fotki. Ili strija. Ili celulit. A ne, sad se fotkaj ‘’full real’’.
Dolazit će i odlaziti trendovi.
Ti ćeš se prilagođavati, slušati, ponašati, UMORITI.
Nikad dovoljno _______ (dovrši).
Sa svojih 16 godina i ja sam ‘’podlegla’’ trendovima. Ja sam mislila da trebam biti čim manja da bih bila čim poželjnija. No bivajući sve manja, sve više sam se željela sakriti. Jer sam i tako ‘’mala’’ počela privlačiti pažnju.
A nisam je u konačnici željela.
Mrzila sam svoje tijelo. Mrzila sam svoj izgled. Zalijevala ga alkoholom i bilo je kao normalno - u tinejdžerskim si godinama, ‘’u fazi si’’.
Nije bilo normalno. To je bio moj način da me netko čuje. Da me netko vidi. Da netko shvati da nešto nije u redu.
Vikala sam iznutra, no nitko nije čuo.
A kad sam progovarala, nasmijala bih se i rekla: ‘’Dobro je.’’
Nisam znala tražiti pomoć. Bila sam toliko ranjiva, ali sam stavila jedan super štit - preko kojeg nikome nisam dala da me zapravo vidi. Da zapravo vidi da nisam u redu. Da patim. Da mi je teško. Da ovo nije faza. Da ovo nije još jedno tinejdžersko ludilo ili privlačenje pažnje.
U svemu tome - nisam znala da stvarno postoji osoba koja mi može pomoći. Da postoje besplatne pomoći, udruge koje me mogu usmjeriti. Jer ja nisam vjerovala nikome. Jer sam navukla štit i zavukla se u svoju kukuljicu. Kao kornjača. 🙂
I onda se dogodila prekretnica. Kada me tijelo ‘’izdalo’’ i reklo da ne može više tako. I ja sam shvatila da ne mogu više tako. U toj situaciji netko je uspio ‘’vidjeti’’ da ja nisam dobro. I dao mi ultimatum.
Što mi je i trebalo.
Prestrašila sam se. Prestrašila sam se da se neću moći baviti stvarima koje su mi važne, u kojima uživam i koje uistinu volim raditi samo zato jer sam slaba, jer moje tijelo nema energije, jer ga iscrpljujem, i u konačnici, jer mrzim samu sebe.
Moja transformacija nije krenula s dobivanjem kilograma ili drugačijim pristupom tjelovježbi, prehrani…krenula je drugačijim pristupom prema samoj sebi. Tako da sam učila voljeti sebe - iznutra. Krenula sam upoznavati tu osobu koja se zatvorila u tu kukuljicu i pokazuje samo štit, taj čvrsti oklop koji je štiti od vanjskog svijeta jer misli da ako pokaže svoju ranjivost i tko ona jest, da će biti odbačena, na meti.
U meni je bila djevojčica koja nije znala kako tražiti podršku od bliskih osoba. Bila je djevojčica za koju se smatralo da sve može sama, da je pametna i hrabra i da će se snaći.
I bila sam takva, i jesam takva, ali sam i ona druga - ranjiva, krhka, potrebita.
Prevrtimo 6 godina unaprijed, u sada, ja danas upoznajem, držim, njegujem i tu drugu djevojčicu. I ponovno, iznova i iznova upoznajem njene potrebe.
Danas ova djevojka i ona djevojčica su u suživotu - ova žena joj govori da je može držati i da je sigurna, a djevojčica uči biti baš to - djevojčica.
Nitko od nas ne treba patiti u tišini.
Nitko od nas nije dužan praviti se hrabar i željeti sve sam.
U redu je potražiti pomoć. U redu je reći da ne možemo sami. U redu je priznati da nemamo pojma zašto si to radimo. U redu je priznati da ne znamo zašto ne možemo stati. U redu je priznati da se osjećamo loše kad osjećamo to i to, kad se ponašamo tako i tako.
U redu je plakati i ne znati zašto i jer nam je toliko toga na duši da ne znamo odakle krenuti.
U redu je jer smo ljudi. Jer smo ranjiva, hrabra, krhka i snažna bića.
Nitko ne zaslužuje vikati u sebi. I zato mi je važno da čim više mladih (djevojaka i mladići) zna da nisu sami. Da u svojoj patnji ne moraju biti sami. Da u svojoj radosti ne moraju biti sami. Da postoje osobe koje ih mogu podržati u svim stanjima. Da podrška, pomoć postoji. I da je dostupnija nego što li se čini.
Važno mi je da kao društvo ne shvaćamo površno izjave mladih i da ih ne promatramo samo iz vlastitog kuta gledišta, perpsketive ili vremena u kojem smo mi odrastali. Vrijeme se mijenja. Generacije se mijenjaju. I znam da je kaotično i da su te promjene često brze, gubimo se u njima. No, u konačnici, većina nas nema pojma što radi i ne snalazi se tako dobro u svim tim promjenama - i zato trebamo jedni druge.
Ja vjerujem u mlade, u svijet koji oni stvaraju, novine koje donose. No znam da nije ni lako biti u tom ‘’novom svijetu’’.
Nitko ne zaslužuje vikati u sebi kao što sam to ja činila. Nitko se ne bi trebao skrivati i sramiti od onoga što jest.
Add comment
Comments