Da mi netko sutra da taj čarobni napitak koji me odjednom čini hrabrom, onom koja se baca u izazove, izlazi iz zone ugode...sada, kada pogledam koje sve situacije sam prolazila kada sam ODLUČILA da mi je dosta mojih izgovora, ne bih ga popila.
Znaš zašto ga ne bih popila?
Jer bih time napitkom propustila sva iskustva, iskusila senzacije u svome tijelu, vidjela kako je to osjetiti i preživjeti i shvatiti da ja mogu preživjeti i osjećaje i situacije i osobe.
Propustila bih lekcije koje su proizašle mojim vlastitim koračanjem.
I da, možda mi treba duže jer nemam taj čarobni napitak i/ili jer još uvijek vučem neke obrasce kojima se izbjegavam pogledati u oči. Ali that's fine. Doći će i oni na red.
I sada znam da neću i ne trebam biti spremna da se suočim s njima. Niti više čekam da mi prekipi.
Već s ono malo nelagode idem u akciju. I ne želim si čarobni napitak.
Samo si kažem ''Daj mi snage'', pogledam u nebo, zatvorim oči, udahnem-izdahnem i kažem si da mogu. Da je ovo ono što trebam osjetiti i da učim.
Svakodnevno. Kroz svaki korak, kroz svaku svoju odluku. Jer nijedna nije bila pogrešna već samo lekcija.
Nijedan korak nije krivi već dokaz tvoje hrabrosti da ga uopće poduzmeš.
Nijedan tvoj pokušaj nije neuspjeh već tvoja upornost i želja za promjenom.
Tvoje NE odustajanje od tvojih (tebi sada) delulu želja nije tvrdoglavost ili ''življenje u oblacima'' već dokaz tvoje ljubavi prema tebi samoj.
Da ne odustaješ sve dok ne isprobaš sve.
I počinje odlukama, malim, svakodnevnim. Odlukom da sam danas tu zbog svojih snova što god oni tražili od mene. Koliko god mi se čini teškim, nemogućim, nepredvidim. Koliko god mi bio neugodan taj osjećaj, a istovremeno me toliko uzbuđuje ta doza izazova koju još nisam imala prilike isprobati.
Keep going. :)
Add comment
Comments