Kako mi je tata jednom rečenicom promijenio perspektivu i ukazao mi na važnost drugih, a ne što ja mislim da mogu/ne mogu, što mi se da ili ne da…
Dugo imam ideju za neke projekte u lokalnoj zajednici, ali nikako da ih krenem realizirati. Nailazim na svakakve prepreke koje samoj sebi stvaram.
Prilikom zadnjeg odlaska kući, pričala sam o tome kako bih voljela napraviti’’nešto’’, ali čemu ako nisam ovdje, ne živim trenutno ovdje.
Na to mi je tata odgovorio: ‘’Možda nije namijenjeno tebi, ali koristit će nekome drugome tko je možda u istoj dilemi.’’
Kabum.💥
Tata nije psiholog niti išta slično, ali prilično je pogodio poantu.
Svi mi radimo nešto iz sebičnih razloga. (zanimljivu raspravu na to vode likovi u knjizi ‘’Kad je Nietzsche plakao’’, preporučam!)
No, postoje situacije, projekti, aktivnosti koje će služiti više drugima nego nama samima. Postoje rečenice koje netko drugi treba čuti, intervjui, podcasti koji će koristiti baš toj drugoj strani, blogovi koji se nama nisu dali pisati, ali drugoj strani baš to je bilo game changing i da se osjeća viđeno i manje samo u cijeloj situaciji.
To su oni trenuci kada mi sami sebe podsjećamo da ovo što radimo, dijelimo na društvenim mrežama kao stručnjaci, kao osobe s utjecajem, ima smisla za nekoga tamo - iako nama trenutno možda nema.
Sljedeći put kad odlučimo odustati od nekog projekta, od neke objave, od nekog teksta, pokretanja podcasta, sjetimo se sljedećeg: nekad smo mi bili ta osoba koja je pročitala možda baš to nešto od neke druge osobe što uopće nije trebalo biti objavljeno (zbog sumnje, osjećaja nedovoljnosti), no TA OSOBA je to ipak objavila, a nama je postalo sve.
Nikad ne znamo kada će neka naša rečenica, riječ, video, trenutak, projekt imati utjecaja na drugog. Nikad ne znamo kada će to baš nešto kliknuti kod drugog. Pa se pitam: vrijedi li onda riskirati i jednostavno pustiti ‘’to’’ iz sebe bez znanja kako će ili neće pronaći osobu kojoj je isto potrebno?
Add comment
Comments