Iako se ne bih nazvala početnikom u planinarenju s obzirom da veoma aktivno planinarim gotovo 3 godine, redovito se volim educirati, a i od malih nogu sam se ‘’verala’’  po lokalnoj planini Ivanščici, a, kako kažu - stariji, iskusniji, ozbiljniji, staž u planini naučio me nekim stvarima o kojima možda još dovoljno ne pričamo u planinarskim (ali i ostalim krugovima), a smatram da su važne. 

Ovdje ću navesti one bitne, bez cenzure koje su utjecale na moje iskustvo bivanja u planini, ali i doprinijele osjećaju osobnog zadovoljstva i uspjeha te prije svega - sigurnom povratku s bilo kakvog uspona i ture. 

Odmah na početku važno mi je napomenuti kako su ove lekcije i uvidi proizašli iz mojeg vlastitog iskustva i okruženja u kojem sam bivala i u kojem jesam. Ono nije univerzalno za svakog, niti moje iskustvo treba se podudarati s tvojim. :)

Pravi partner/društvo JE bitno - energija je sve

Hodajući u grupi ili u privatnoj organizaciji, naučiš kakvi ti ljudi odgovaraju i kakvi ljudi ti trebaju za tvoje ‘’pohode’’ u planine.

Neće ti svatko odgovarati za sve vrste uspona.

Za neke uspone trebat ćeš one koji su ‘’jaki’’ u glavi, koji mogu ustrajati i biti uporni kad zagusti, s kojima znaš da ćeš komunicirati stvari. Trebat će ti ljudi koji su na istoj razini ‘’stručnosti’’, znanja i sposobnosti (ili malo više) kao i ti. 

Nekad ćeš poželjeti ići sam/sama, ali važno je imati na pameti i opasnosti takvih odabira. 

Partner s kojim ideš - penjati, planinariti, prije svega, odraz je tebe.

Psihologija nam kaže da u ljudima vidimo ono što i mi sami jesmo.

Kao i u ljubavnim odnosima, naše vrline i mane projiciramo na drugu osobu te je vidimo onakvom kakvom želimo vidjeti.

           Mali intermezzo o zaljubljenosti (a ima veze s odabirom partnera i za avanture u prirodi :))

Ono što mi je bila zanimljiva činjenica koju sam pročitala u knjizi ‘’Uloviti ljubav’’ jest da je zaljubljenost ‘’kreacija’’ društva. U primitivnim društvenim zajednicama ona ne postoji.

Ono kako ja to vidim prilikom odabira partnera i društva u planinarenju i penjanju jest da idealiziranje druge osobe ostavimo po strani i upoznamo je kakva ona zaista jest. Da partnere ne biramo samo koliko nam se sviđaju fizički ili zbog priča koje smo čuli o njima, već da ih uistinu i upoznamo. Da odemo na nekoliko zajedničkih tura i vidimo jesmo li ‘’dobar fit’’. 

Važno je imati na umu i u kakve izazove se upuštamo te jesu li osobe ili osoba s kojom idemo spremni na takve napore, rizike, ima li potrebna znanja i vještine. 

Komunikacija i refleksija

S obzirom da sam osoba koja mnogo ulaže u vlastiti, popularno nazvan, ''rad na sebi'', izuzetno mi je bitan moment razgovora prije i nakon tura - briefing i debriefing.

Iz osobnog iskustva, rijetko viđam na organiziranim turama provedbu debriefinga ili razgovora nakon ture. 

‘’Debriefing’’ omogućuju siguran prostor da kažemo što smo osjećali na turi, što smo naučili, što je bilo dobro, a što nije. Na konstruktivan način možemo dati povratnu informaciju sebi, grupi, ali i onome tko nas je vodio.

Ovakav način razgovora nije samo za organizirane ture već i za vaše privatne.

Često se, što možemo i vidjeti u našim svakodnevnim odnosima, neke stvari prešute jer ‘’zašto bismo pričali o tome sad kad je gotovo’’ i  gurnemo ih pod tepih.

Prvo što moramo znati jest da osobe s kojima idemo ne čitaju naše misli. Drugo je da se energija OSJETI i, u konačnici, vidi se naše ponašanje, ali oni s kojima jesmo ne znaju kako se osjećamo ili ŠTO osjećamo ukoliko im ne kažemo te koje nam misli prolaze kroz glavu. 

Debriefing ne samo da omogućuje da raspravimo što smo proživjeli i što nam je bilo najviše izazovno, što nam je odgovaralo, što smo mislili u nekom trenutku, već nam daje prostor i za povezivanje - s partnerom, vodičem, ekipom. 

Komunikacija i refleksija na ‘’proživljeno’’ omogućuju nam da i sami sebi razjasnimo, objasnimo, ali i ukažemo na to što smo prošli, kakvu privilegiju smo imali i zahvalimo na uspješnosti istoga te ''uberemo'' lekcije koje smo putem naučili. 

Motivacija

Svjedoci smo popularizacije planinarenja, penjanja i svih drugih aktivnosti i sportova u prirodi. I da bismo dosta toga napravili za jednu dobru fotografiju na Instagramu. :) 

Nekako se na taj način gubi i ona prava bit i čar planinarenja.

Zbog toga, volim sebe, a i druge podsjetiti i pitati ‘’Zašto?’’ odlaze u planinu, ekspediciju, penjati, trčati… 

Ono naše ‘’zašto’’ proizlazi iz naše intrizične motivacije zašto radimo to što radimo. 

         O motivaciji

Motivacija aktivira puteve u mozgu koji su zaslužni za onaj ‘’dobar osjećaj’’ i nagradu. Taj sustav u mozgu, zadužen za nagradu, oslanja se na neurotransmitere, a među njima najznačajniji je dopamin. Otpuštanjem istog, ljudi ‘’dobivaju’’ motivaciju da postignu određene stvari. Psihološka motivacija sastoji se od naših ideja, osjećaja, iskustva koja smo proživjeli i koja nas navode da ‘’idemo po još’’. I zbog toga naše zašto odlazimo u planine, zašto se odlučujemo izazvati, zašto svaki vikend biramo provesti u prirodi, a ne na kauču je ono zbog čega se uvijek vraćamo toj aktivnosti. 

Važno je znati da nije samo taj unutarnji osjećaj, koji se još naziva i unutarnjom motivacijom, onaj koji pogoduje da odlazimo u planinu, penjemo vrhove, stijene.

Postoji i eksternalna motivacija, odnosno veliki značaj za naše zašto nešto radimo ima i okolina i njezine reakcije na naše akcije i ponašanja. Ovdje možemo shvatiti zašto komentari ispod objavljenih fotografija s naših tura (‘’Bravo!’’, ‘’Wow!’’, ‘’Zavidim ti!’’) ‘’potiču’’ da i sljedeći put kada razmišljamo o odlasku negdje, biramo nešto što bi moglo izazvati divljenje ili osjećaj odobravanja.

I baš zbog toga je dobro, svako toliko, provjeriti svoje zašto i motivaciju koja stoji iza toga zašto penjemo određeni vrh. 

Planina nije mjesto za ego, dokazivanje ili traženje divljenja od strane drugih. 

Pitanja koja si možeš postaviti:

Zašto penjem taj vrh?

Što će mi ‘’donijeti’’ uspon na taj vrh?

Penjem li zbog odobravanja drugih, jer je to vrh koji je kod svih na listi za popeti, ili zato što bih uistinu volio/la vidjeti i rastegnuti svoje granice mogućnosti?

Kada nitko ne bi znao da sam popeo taj vrh, otišao na to planinarenje, bih li svejedno otišao?

Korak po korak

Ono što su me planinarenje i penjanje naučili jest da nema preskakanja koraka. 

Bez plana za turu - nema ture. Bez da počnemo od želje, nema i odluke da ćemo otići. 

Bez da imamo adekvatnu ili, za početak, nekakvu opremu za sigurno kretanje u planini, boravak u istoj nam može biti neudoban i nesiguran. 

Ne penješ se na 5000 m, bez da si prošao kako je biti na 2000, 3000, 4000 metara.

U penjanju je još konkretnije i (meni osobno) opipljivije - naročito u smjerovima gdje moraš dobro razraditi strategiju, plan, sekvence pokreta, zapamtiti iste da bi popeo smjer.

Zato volim sve ovo s planinama, dolaskom do vrhova - podsjeća te na male korake i da nema preskakanja istih jer je svaki od njih važan i bitan.  

Poniznost

Planina je sigurno mjesto gdje možemo i jesmo ono što uistinu jesmo (malo filozofije).

I priroda ne trpi niti ne pita tko si.

Nije bitno koliko si uspona, n-tisućnjaka i prošetanih kilometara imao za sebe. Svaka planina, vrh, smjer - priča je za sebe.

I svaki put nas ista nauči da nema podcjenjivanja i precjenjivanja - sebe ni planine.

Uči nas kontroli, ali ne pritiskanju kočnice već suprotno - otpuštanju iste.

Jedini tko u konačnici odlučuje o tome hoćemo li se popeti na neki vrh ili ne je planina.

Ona daje ulaznicu. I na taj način zadržavamo poniznost.

Pred sobom, pred svijetom, pred prirodom koja nas okružuje.

Htjeli ne-htjeli - mali smo. Sićušni ukoliko se uspoređujemo s prirodom oko nas.

Rezonira li nešto s tobom ili si imao slično iskustvo/uvid? Što bi dodao/la? :)

“Without mountains, we might find ourselves relieved that we can avoid the pain of the ascent, but we will forever miss the thrill of the summit. And in such a terribly scandalous trade-off, it is the absence of pain that becomes the thief of life.” —Craig D. Lounsbrough