#144: Mentalna priprema kao dio cjelokupne pripreme

Često bismo pomislili kako je za put do vrha potrebna dobra kondicija i kvalitetan trening te sve ono što se tiče fiziološkog funkcioniranja organizma. No, oni koji se istim bave znaju da je to samo pola posla. Druga polovica dolazi od psihološke pripreme za sve ono što nas čeka i da u konačnici imamo svoje zašto za uspon koji slijedi. 

Zašto je važno da pričamo o mentalnoj pripremi? Zato što će glava puno prije odustati nego li tijelo. Tijelo može puno više nego li što mislimo, a s druge strane, glava nas odluči u nekom trenutku sabotirati - jer joj je nepoznato i strašno. I tu dolazi mentalna priprema. Trenutak gdje mi izvlačimo as iz rukava jer smo bili spremni na tu situaciju. 

Od čega početi kada pričamo o mentalnoj pripremi?

Ono od čega ja započinjem jest - Zašto? 

Zašto se želim popeti na taj vrh? Što će to za mene značiti? Kakvu važnost mi ima taj uspon? 

Sljedeća je moja namjera.

Kada znam ZAŠTO, što radim po tome pitanju DANAS?

Svaki dan postavljam namjeru u skladu s onime što želim i podsjećam se zašto to želim.

Namjera može izgledati u obliku: Moja namjera za danas je dati ono najbolje od sebe na današnjem treningu i čak ako mi se ne odrađuje. Zašto? Jer imam svoj cilj - popeti se na željeni vrh. 

Ukoliko mi je taj cilj dovoljno važan, ima ZA MENE svrhu i smisao, tada i najveći otpor se može razbiti. Provjereno radi. 🙂

Planiranje krize.

Naravno da želimo razmišljati da ćemo moći i da ćemo uspjeti. Ali ajmo i jedan reality check - u nekom trenutku postat će nam teško. Poželjet ćemo odustati ili se početi uvjeravati da ne možemo više.

Ako to isto planiramo na način da OČEKUJEMO da će se u nekom trenutku kriza dogoditi, onda imamo asa u rukavu.

Kad kažem planiranje krize onda mislim na ono što radimo u trenutku kad kriza nastupi.

Ako znam da će u nekom trenutku postati zahtjevno (nemam pojma u kojem), onda mogu imati i tehnike, riječi, vježbe koje ću iskoristiti u tome trenutku za koje sam siguran/na da će mi pomoći i osnažiti me.

Hoće li to biti disanje, neka mantra, poruka iz džepa koju ćemo nositi sa sobom - mi odabiremo na temelju poznavanja sebe i onoga što će nas vratiti na naše ZAŠTO za ovaj uspon. U konačnici, korisno je imati i poruku o svojem ,,Zašto'' i smislu ovoga što radimo kao podsjetnik.

Poniznost.

Mislim da ovo često zaboravljamo, pogotovo u planini i prirodi. Zaboravimo se pa mislimo da je dosta toga pod našom kontrolom.

I jest - ali opet ne toliko da možemo sve kontrolirati. Ono što prirodu i samo planinarenje čini neizvjesnim jest snaga prirode.

Priroda je ta koja u konačnici određuje tijek našeg uspona. Mi prije toga odrađujemo većinu onoga što je pod našom kontrolom, ali kada smo u prirodi - tijek puta je definiran onime što zateknemo na licu mjesta i s čime se suočimo.

Pri tome, osobno, njegujem poniznost.

Znajući da sam malena pred velikim okriljem prirode daje mi strahopoštovanje nad silom nad kojom nemam kontrolu i puštam da me uči.

Ponizna i svjesna da danas ne mora biti dan uspona i dolaska na vrh iako je bio planiran. Ponizna i svjesna da se u sekundi sve može izokrenuti. Ponizna i svjesna da u beskonačnosti prirode ipak smo mi ti koji smo konačni.

Na kraju, dolazi zahvalnost.

Zahvalnost i prije nego što krenemo na svoju avanturu. Zahvalnost što uopće imamo priliku, resurse i zdravlje da se uputimo na takav pothvat. 

Iako je pisano u kontekstu planinarenja, ISTO vrijedi i za svakodnevni život i izazove pred nama.

Za naše želje i ciljeve.

I kao što možemo vidjeti, mentalna priprema jednako je bitna i važna kao i kondicijska.

U konačnici - osobno smatram da naša psihološka otpornost i spremnost vodi naše putovanje te i određuje tko (i kako) stiže na (imaginarni) vrh ili konačnu destinaciju gdje želimo biti. :)