Kada se opuštaš u avanturu, zašto to radiš? 

Ideš li po još jedno iskustvo, još jednu fotografiju, za nečime čime se možeš pohvaliti ili odlučuješ u tome iskustvu tražiti i lekcije, svoje vlastite sposobnosti, mogućnosti i primjere za što si sve sposoban/na?

U doba kad se nešto ‘’nije dogodilo’’ ako se nije našlo na društvenoj mreži, ako nismo poslali gdje smo bili, što smo radili, uistinu može biti izazovno raditi ili pokušati nešto bez da pomislimo kako će to izgledati na društvenoj mreži. 

Dijeljenje na društvenim mrežama postalo je kao nekadašnje prepričavanje bajki. Sada imamo digitalne bajke. Fotografije koje stavljamo kako bismo ispričali svoja ‘’idealna’’ i Instagram-friendly iskustva. 

Potreba da budemo viđeni

Dijeljenje na društvenim mrežama na neki način preslikava i našu potrebu da budemo VIĐENI. Jer nikad lakše nije bilo postati viđen. 

I tu se pomalo izgubimo. Gomilanjem fotografija, dijeljenje doživljaja internetom, počnemo ganjati da smo vidljivi SVIMA, dok ti SVI uopće nisu ljudi čije odobravanje bismo htjeli. 

Osobno sam nekad dosta objavljivala svaki put kada bih bila negdje. Da se vidi. Da se vidi da i ja imam život i da ga živim. I kako je vrijeme prolazilo, shvatila sam u nekom trenutku da neke ture odrađujem na način da razmišljam kako će to izgledati na storyju.

I sad to može zvučati čudno i pomalo kao da imam problem, no kad malo razmislimo, to je realnost 21. stoljeća i svijeta društvenih mreža. 

Da se pokažemo. 

No, zbog te potrebe da se pokažemo na društvenoj mreži, ja vidim prostor za upitati se gdje to ja nisam dovoljno viđena koliko bih htjela.

Koje su to osobe od kojih tražim da budem viđena, doživljena, a umjesto da s njima pričam o tome, okrećem se puno većem svijetu? Svijetu u kojem znam da ću SIGURNO biti od NEKOG viđena. 

 Tu vidim i prostor da stvorimo to vrijeme, trenutke za PROŽIVLJAVANJE, ali na način da učimo ISKLJUČIVATI digitalni svijet i potrebu da se istome dokažemo.

Istina je da nikad nećemo biti dovoljno dobri za društvene mreže. 

Da će uvijek postojati bolja iskustva i doživljaji od našeg.

Da možemo u nedogled ganjati to odobravanje i biti viđeni od osoba koje nam uopće nisu važne ili ih ni ne poznajemo.

I što nam to onda radi? Da umanjujemo vlastito iskustvo. Da umanjujemo ono što smo MI preživjeli, proživjeli i što smo si, u konačnici, dopustili uopće doživjeti.

A čemu? Čemu potratiti jedino iskustvo života koje imamo na brigu, opterećenost, zadovoljavanje tuđih standarda, kriterija i potrebe da se svidimo drugima? Zašto ne bismo ovo iskustvo života iskoristili u ulaganje u vlastite želje, doživljaje, potencijale, mogućnosti i ljude koji su nama zapravo i bitni? Zašto ga ne bismo iskoristili u beskonačno putovanje otkrivanje sebe?

Zašto ne bismo ovaj život sada shvatili kao avanturu? Avanturu u punom smislu - neizvjesnu, oslobađajuću, koja nam pokazuje naše vlastite mogućnosti? :)

I zašto umjesto dokazivanja ne bismo otkrivali vlastite mogućnosti i ljepote svijeta oko nas?