Kada prijatelja, kojeg si prije tjedan dana vidio zdravog i funkcionalnog, danas vidiš sa nogom u gipsu - što ga prvo pitaš?
‘’Jesi li dobro? Što je bilo? Kako si?’’
Neke varijacije na tu temu, no sigurno ti je bitno KAKO JE, je li dobro, je li sve u redu.
Zanimljivo u svemu tome jest da brinemo o drugima tek onda kad nam je nešto OČITO.
Kada VIDIMO da nešto NIJE U REDU.
Što bi bilo kada bismo pitanje ‘’Kako si? Jesi li dobro? Treba li ti pomoć?’’ postavljali svaki dan osobama s kojima smo u kontaktu?
Bez obzira na to je li se osobi ''nešto'' dogodilo ili nije.
Što kada bismo svaki dan postavili nekome pitanje da provjerimo s njime kako je?
Ovdje ja vidim problem i ironiju današnjice.
Reagiramo tek onda kada se nešto dogodi, kada nas realnost ‘’ošamari’’.
Što kad bismo SVAKODNEVNO brinuli o tome da je netko dobro?
Što kada bismo SVAKODNEVNO zapitali i sebe jesmo li dobro?
Što kad bismo SVAKODNEVNO cijenili što nam je dan ovaj trenutak bez da mu pronalazimo mane, žalimo se, ljutimo?
Što kada bismo uistinu shvatili da brinuti o sebi i drugima ne zahtjeva nužno ‘’krizne’’ situacije?
Možemo li mi biti danas/sutra/svaki dan ta osoba koja će upitati drugu je li dobro?
Možemo li od danas biti ta osoba koja i sebe pita je li dobro? I što joj treba?
Bez obzira na okolnosti. Bez obzira na situaciju.
Zašto ne bi pitanje ‘’Kako si?’’ postalo nešto poput ‘’Dobar dan’’?
Zašto ne bi briga o sebi i drugima postala kao hrana i svaka druga osnovna potreba?
Ne trebaš odgovoriti meni, ali odgovori sebi - Brineš li uistinu o tome kako se osjećaš? Kako se osjećaju drugi oko tebe, osobe koje su ti bitne? I što radiš po tome pitanju? Pitaš li sebe što tebi treba? Što ti treba? I gdje to odlučuješ tražiti?
Add comment
Comments